Prvi emitirani program Hrvatske televizije bio je izravni prijenos

1956. - prvi televizijski program u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji

Ovu, 1956. godinu pamtit ćemo najviše po tome što je proradila televizija. Dosad smo o njoj slušali, a sada smo je, napokon, dobili i gledali uživo.

Gledali smo, zapravo izravni televizijski prijenos otvaranja jesenskog Zagrebačkog velesajma. Slučajno ili ne, Velesajam i Televizija Zagreb, kao prva u zemlji, sklopile su sporazum o zajedničkom ulasku u povijest. No, pripreme za jučerašnji TV prijenos trajale su dugo, mjesecima.

Trebalo je, među ostalim, nabaviti TV prijemnike. Njihova skupoća sprječava razvoj novog medija. Umiješale su se društveno-političke organizacije, koje su materijalno pomogle, pa je tako nabavljeno stotinjak novih televizora koji su posuđeni istaknutim drugovima i rukovodiocima. Dvadesetak prijemnika smješteno je u izloge trgovina u središtu Zagreba, primjerice u Ilici, tako da su svi naši građani-prolaznici mogli pratiti taj historijski događaj.

Televizijska ekipa, na čijem je čelu redatelj Mario-Maurizio Fanelli, provjerila je bezbroj puta povezanost režijskog pulta s Velesajmom. Svatko je radio svoj posao, pa je jučer ujutro, 7. rujna 1956., tehnika spremno dočekala otvaranje, bili su pripravni u svakom pogledu, što se tiče slike i tona. Više ni sami ne znaju koliko su puta viknuli: “Jedan, dva, tri! Ide!”.

Dolazak predsjednika Josipa Broza Tita bio je strogo planiran, no satnicu su ugrozili nepredviđeni događaji. Bilo je dovoljno da jedna zaprežna kola s nemirnim konjem iskoče pred predsjedničku kolonu, pa da dođe do malog zakašnjenja. A kad se predsjednik iskrcao na Velesajmu, televizijske su se kamere uključile, izravni prijenos mogao je početi. Istina, osiguranje se malo nakostriješilo kad je netko iz tehnike viknuo: “Pali!” ciljajući na reflektore. Jedan član osiguranja izvukao je čak i pištolj.

Prijenosom je rukovodio Fanelli za režijskim pultom; pomagala mu je asistentica Tamara Srkulj. S desne strane sjedila je Zdenka Pranjić, još jedna pomoćnica, i do nje tonski tehničar Zdenko Lozanić. Fanelli je stalno imao na ušima velike slušalice, a u ruci je držao mikrofon; tako je bio u stalnoj vezi s televizijskom ekipom vani, na terenu. Ono što je želio da snimatelji, koje ovdje zovu “kamermani”, snime, to bi viknuo u mikrofon. Podigao bi glavu i pratio na malom ekranu, iznad pulta, jesu li ga dobro razumjeli.

Članovi TV ekipe u studiju, kao i oni vani, na terenu, u Novom Zagrebu, bili su maksimalno uzbuđeni i u strepnji hoće li prijenos proći u najboljem redu. A kada je završio, i kada se predsjednička kolona zaputila prema gradu, na ručak s republičkim i gradskim rukovodstvom, zajedno su odahnuli i zapljeskali.

Ovo je za njih običan radni dan, a za nas historijski datum. Čudesne žive slike koje putuju na daljinu oduševile su staro i mlado, svakoga tko je imao priliku pratiti program prijenosa, penzionere i omladince. Stručnjaci predviđaju da će televizija u idućim desetljećima zauzimati sve više prostora u svakodnevici radnih ljudi i građana. Ona će informirati, s jedne, i zabavljati s druge strane.

Dakako, kao komandant “parade”, Mario Fanelli bio je najsretniji čovjek u gradu. Počeo je režirati još na Radio Kopru 1952., no ubrzo se prebacio na televiziju, bio je vježbenik u TV studijima Talijanske radio-televizije (RAI) u Torinu i Milanu. I zato je s profesionalnim razlogom predvodio entuzijaste koji su donijeli svijet u naše domove. Napokon, upravo je Fanelli bio prvi stalni zaposlenik Radio-televizije Zagreb (RTZ), i to od 1. siječnja ove godine.

Jučerašnji izravni prijenos svečanog otvorenja Zagrebačkog velesajma prva je emisija Televizije Zagreb (TVZ). Promatrači, koji danas u grozdovima stoje pred praznim ekranom, na kome se vidi “snijeg”, mudro zaključuju da je pred televizijom lijepa budućnost.